Tisak o nama

CENTAR ZA POTICANJE DAROVITOSTI DJETETA


Dr. Jasna C.Lay
Founder and vicepresident,
Specialist in Gifted Education

Slijedi još jedan članak prenesen iz "Večernjeg lista" :

"BISTRIĆI" U DRUŠTVENOM OKRUŽENJU

Kasnimo 30 godina i još se nećkamo

v   Koliko je roditelja, odgajatelja i učitelja koji ne znaju prepoznati ni pozitivne niti negativne osobine nadarenih, i u malom "bistriću" vide samo teško i problematično dijete?!

v  Identificiranje i educiranje nadarenih zahtjevan je stručan posao, koji traži društvenu podršku

    Srijedom od 17 do 18.30 na trećem katu Gundulićeve 22 iznimno je živo. Privatni vrtić "Šuma Striborova " u to vrijeme u svojim prostorijama ugošćava male "bistriće", djecu koja pohađaju poseban igraonički program što ga je osmislila Jasna Cvetković-Lay, psihologinja i specijalistica za obrazovanje nadarenih, osnivačica i voditeljica udruge za nadarenu djecu "Bistrić".

   Skupine "bistrića" nikad nisu velike, ali ne samo zato što ih nema puno ili što troškove u potpunosti snose roditelji, već prije svega zato što se specifični program može provesti samo mentorskim radom u maloj skupini. Kad smo ih posjetili bilo ih je svega šestero, ali dvije tete, voditeljica Jasna Cvetković-Lay i odgajateljica i učiteljica Olga Cvetković imale su pune ruke posla. Bistre su glavice "turbo" djeca, traže puni angažman.

    "Uspio sam!", sretan je vikao trogodišnji Tonko, jer je na računalu riješio zadatak iz dječje igrice kojom se toga dana prvi put susreo. "Tonko, koliko imaš godina?", upitali smo ga. "Deset", odgovorio je ko' iz topa. Pa možda Tonko i ima deset godina, a ako i nema baš deset, sigurno je da nema ni samo tri - koliko je kalendarski star. Jer kao nadareno dijete on ne živi samo svoju kronološku dob, i u našem kratkom susretu pokazao je više osobina tipičnih za takvu djecu. Oni vole izazove i samostalno pronalaze načine kako da riješe neki problem, a kad u tome uspiju jako se vesele, bujna ih mašta lako odvede u glumu, pa i laž, žele biti stariji odnosno sa starijima, jer im društvo vršnjaka nije dovoljno zanimljivo ni poticajno... Tonkovoj mami nije bilo teško shvatiti da svoga mlađeg sina treba dovesti u "Bistrić", jer je isto prošla već s njegovim starijim bratom Lovrom. Ali koliko je roditelja, odgajatelja i učitelja koji ne znaju prepoznati ni pozitivne niti negativne znakove nadarenosti, već u malom "bistriću" vide samo teško i problematično dijete?!

Trebamo inteligentne i kreativne

     Prema nekim procjenama, Hrvatska je u usporedbi s razvijenim zemljama u organiziranju sustava skrbi za darovite 30 godina u zakašnjenju. "Vjerujemo da napredak dolazi kroz trud svih, ali su samo pojedinci sposobni za ideje i planove. U novom mileniju, u svijetu narastajuće složenosti trebamo inteligentne i kreativne vođe, trebamo darovite i talentirane - više nego ikad. Napredak ovisi o uvidima i predviđanjima najsposobnijih, a zapostavljanje njihova potpunog razvoja nenadoknadiv je gubitak za društvo", istaknuto je na 7.konferenciji Europskog vijeća za visoke sposobnosti, koja je pod nazivom "Talenti za milenij" održana u kolovozu 2000. u mađarskom gradu Debrecinu. Razvijene zapadne zemlje i ljudske resurse smatraju dragocjenim nacionalnim bogatstvom, i već se desetljećima sustavno brinu za darovite - obrazovanjem i menadžmentom. I tranzicijske zemlje sve više pozornosti posvećuju darovitoj djeci i mladeži, osiguravajući posebne studije i centre za rad s njima.

    U Debrecinu je Hrvatsku predstavljao jedan jedini sudionik - zagrebački Centar za poticanje darovitosti djeteta "Bistrić". Da se konferencija održi danas, bilo bi isto. Jer druge ustanove ili udruge koja se u našoj zemlji sustavno bavi nadarenima - nema.

To više čudi da u zagrebačkoj gradskoj upravi nema sluha, točnije novca, za realizaciju Pilot programa "Ustroj skupina s posebnim programom za darovitu djecu predškolske dobi u gradu Zagrebu".

Prava darovitih

     Autorica projekta Jasna Cvetković-Lay ne polazi doduše od potrebe društva za darovitima. Te je motive za bavljenje ovom problematikom imala možda na početku, kad se s njom tek upoznavala. U međuvremenu, osobito posljednjih godina, shvatila je, kaže, kako joj je osnovna zadaća borba za pravo darovite djece da unatoč svakoj različitosti budu stručno identificirana i educirana, jer bez toga ne mogu ostvariti pravo na cjelovit psihološki i socijalni razvoj. Identificiranje nadarenosti zahtjevan je stručan posao i traži društvenu podršku. Prema analogiji s posebnim programima za djecu s teškoćama u razvoju, programi za nadarene moraju ući u program javnih potreba.

    Kad je riječ o hendikepiranima, svijest o njihovim posebnim potrebama je normalna. O nadarenima rijetko tko razmišlja u kontekstu njihovih prava. Kao, nadarenost je prednost a ne mana! No, to je tek djelomice točno. Nadarenima je sve lako na intelektualnoj razini, to je točno, ali na socijalnoj i psihološkoj - nije. Gotovo se može reći da su osuđeni na teškoće u razvoju. Po prirodi individualisti, malo zatvoreniji ili duhom odsutni jer su intenzivno u svom svijetu, teže komuniciraju s okolinom, osobito ako nisu prihvaćeni. Oni su nadasve drukčiji, a biti drukčiji od svoje okoline nikada nikome nije lako. Kao što kaže jedna mama, oni su puno osjetljiviji od prosjeka - vide više, čuju više, razumiju više i osjete više, a u sredini koja za njih nema sluha i razumijevanja mogu postati agresivni ili se povlače. Vrlo rano zapaze da se razlikuju od druge djece, ali ne razumiju zašto pa misle da s njima nešto nije u redu.

    Problemi su još veći kad im je, što je čest slučaj, razvoj nerazmjeran, kad na nekim područjima visoko odskaču od vršnjaka a u drugima zaostaju - primjerice, kao njezin sin, neće sami jesti, odijevati se, kasne s izlaskom iz pelena... Nevjerojatno je s koliko se predrasuda u tom slučaju, a i inače, moraju nositi. Kako bi dobili priliku za normalan psihološki i socijalni razvoj, nužan za normalno uključivanje u svijet odraslih, u ranom djetinjstvu, dok ne očvrsnu, nužno im treba okruženje sličnih, među kojima će se osjećati običnima.

    Prema procjenama detaljno razrađenog programa, u Zagrebu bi za početak bilo dovoljno ustrojiti tri skupine po desetak djece. Kako upisi u vrtiće počinju u svibnju, krajnji je rok za donošenje odluke hoće li u sljedećoj godini stručno identificiranje i educiranje darovite djece biti privatna stvar obitelji ili javno pitanje, zakonska obveza i odgovornost države.

Piše Karmen OŽBOLT

Send mail to nadarenost@gmail.com with questions or comments .